Kritično stanje svijeta —koji je plan za mir?

Hazreti Mirza Masroor Ahmad^a.b.a., duhovni vođa muslimanske zajednice Ahmadije diljem svijeta, izjavio je:
„Bismillahir rahmanir rahim – U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog.
Svi ugledni gosti, assalamo alaikum va rahmatullahi va barakatuhu – mir i blagoslov Allahov neka je sa svima Vama.
Danas smo se još jednom okupili na ovom događaju u organizaciji musli­manske zajednice Ahmadije kako bismo raspravljali i razmislili o tome kako možemo premostiti podjelu u društvu i uspostaviti istinski mir u svijetu.

Preko dva desetljeća upozoravanja

Već više od dva desetljeća pozivam vlade, političare i sve ljude da igraju svoju ulogu u osiguravanju socijalne kohezije naših društava i šireg mira i sklada u svijetu. Iznio sam svoja stajališta o tome kako možemo zaustaviti sve oblike ratovanja, bez obzira na to jesu li se sukobi lažno vodili u ime vjere ili pretežito zbog geopolitičkih razloga. Govorio sam ne samo o hitnoj potrebi za okončanjem ratova među narodima, već i za rješavanjem frustracija koje postoje lokalno unutar zajednica i težnjom miru u onim narodima u kojima se javljaju građanski ratovi ili unutarnji sporovi. Povijest nas svakako uči da unutarnji sukobi mogu uroniti u regionalne ratove, često potaknuti uplitanjem i utjecajem vanjskih sila i izazivanjem nestabilnosti i podjele u drugim zemljama kako bi služili njihovim interesima.

Posljednjih desetljeća svjedočili smo razornim posljedicama takvog uplitanja u zemlje kao što su Kuvajt, Irak, Sirija i Sudan. Prije svega, više sam puta upozoravao da nepravedne politike velikih sila i nepravedni politički, pravni i gospodarski sustavi koji su prevladavali u većem dijelu svijeta izazivaju sve veću nejednakost, koja zauzvrat potiče globalnu nestabilnost i nesigurnost.

Tijekom godina političari, intelektualci ili javnost uvijek su se slagali s mojom tvrdnjom da moramo težiti miru. Međutim, mnogi su također izrazili svoje mišljenje, bilo izravno ili neizravno, kako sam pogrešno vjerovao da bi postojeći sukobi mogli zasigurno eskalirati u globalni rat, pa čak i potaknuti uporabu nuklearnog oružja. Mnogi su to smatrali nepotrebno pesimističnim. Dugo vremena, čak i oni koji su blisko uključeni u tokove međunarodnih odnosa, kao što su političari, novinari za vanjsku politiku ili analitičari, nisu se slagali sa mnom, bilo zbog njihovog idealizma i želje da gledaju svijet kroz ružičaste naočale ili možda zbog nemogućnosti da izvuku pouke iz povijesti. Naizgled su ignorirali sve veće pukotine koje se otvaraju posljednjih desetljeća u međunarodnim odnosima. Možda jednostavno nisu htjeli prihvatiti realnost onoga što ih je gledalo u lice. Kao što kažu, neznanje je blaženo.

Ipak, danas, dok ratovi bjesne ovdje u Europi, na Bliskom istoku i drugdje, mnogi isti ljudi sada podižu uzbunu, upozoravaju na globalni ratu u kojem bi nuklearno oružje moglo biti korišteno za nanošenje nezamislive devastacije u svijetu. Unatoč tom saznanju, mnogi još uvijek nisu voljni razmotriti što se mora učiniti kako bi se okončali ovi sukobi i nisu voljni čuti istinske glasove za mir koji postoje u svijetu.

S obzirom na navedeno, kada sam razmišljao o današnjem događaju, pitao sam se postoji li ikakav smisao u našem ponovnom okupljanju ovdje. Koja je korist za nas da govorimo o miru i pravdi ako su oni koji imaju moć i sposobnost utjecati na promjene odlučni u nakani da nas ne čuju? Okrutna je istina da čak i one institucije osnovane s primarnim ciljem održavanja mira i sigurnosti u svijetu postaju sve više irelevantne.

Oštri učinci prava veta u Ujedinjenim narodima

Primjerice, Ujedinjeni narodi postali su slabo i gotovo nemoćno tijelo u kojem nekoliko dominantnih naroda ima svu moć i lako nadjačava stajališta većine. Umjesto odlučivanja o svakom pitanju na temelju činjenica i zasluga, nacije su ustrojile saveze i glasovale u skladu sa svojim osobnim interesima. Na kraju, ključne odluke donosi nekoliko privilegiranih naroda u čijim rukama počiva pravo veta. Umjesto vjernog služenja cilju mira i pravde, veto imaju kao adut kada su im ugroženi uži interesi, bez obzira na to krše li svojom odlukom mir i prosperitet drugih naroda i dovode li do smrti i uništenja brojnih nevinih ljudi. Stoga je jasno da se, ako postoji ovlast veta, razina pravde nikad ne može uravnotežiti.

Ipak, unatoč tim zadrškama, shvatio sam da moram iskoristiti ovu priliku da govorim, jer Islam uči muslimane da nikada ne posustaju u potrazi za mirom. Uči nas da govorimo istinu tako da kad budemo odgovarali pred Svemogućim Allahom, vjernik može istinito tvrditi da je maksimalno pokušao spasiti Njegova stvorenja od uništenja.

Muslimanska zajednica Ahmadija teži pravdi i miru

Nadalje, Časni Poslanik^s.a.v.s. islama izjavio je da je najveći oblik džihada – izraz koji se učestalo pogrešno shvaća i predstavlja – istinit i hrabar govor pred čelnicima država, posebno onima koji su tvrdoglavi, nepravedni i okrutni. Svakako, ako slabiji narodi ili pojedinci, poput mene, bez političke pripadnosti pokušaju progovoriti, to se rijetko cijeni, a oni koji to čine mogu se suočiti s poteškoćama ili rizikom od kažnjavanja.

Usprkos tome, muslimanska zajednica Ahmadija, temeljena na učenju islama, nastavlja, i uvijek će nastaviti, žestoko težiti u cilju mira i zagovaranja prava onih koji su nemoćni i žrtve nepravde. Mi ćemo, božjom voljom, stalno nastojati koristiti sva sredstva koja moramo kako bismo utjecali na one koji su nam nadohvat ruke, bilo da su to političari, kreatori politika, intelektualci, i drugi, prema cilju uspostavljanja mira u svijetu. Doista, neki od vas možda su svjesni stalnih napora koje naša zajednica ulaže u poticanje mira i ublažavanje patnji onih koji su u teškoj fizičkoj ili emocionalnoj nevolji.

Sve glavne religije promiču mir

I tako, nakon ovih uvodnih riječi, sada želim iznijeti svoje misli o tome kako uspostaviti mir u svijetu. Što se religije tiče, niti jedan od osnivača velikih religija, bilo da se radi o Poslaniku Isusu^a.s., Poslaniku Mojsiju^a.s. ili bilo kojem drugom Poslaniku Božjem, te osnivaču Islama, Časnom Poslaniku Muhamedu^s.a.v.s., nikada nije učio svoje sljedbenike da zanemaruju mir društva i pribjegavaju nepravdi ili agresiji. Iako je točno da su u određenim ekstremnim okolnostima dopuštali korištenje ograničene sile, ona je uvijek bila isključivo usmjerena na okončanje ratovanja i ugnjetavanja.

Što se tiče islama, to doslovno znači mir, i svaki aspekt njegovog učenja odražava to ime. Na primjer, u poglavlju 42., stih 41 Časnog Kur‘ana, Allah Sveti zapovijeda da u slučajevima kada su osoba ili narod bili zlostavljani nikada ne smiju nerazmjerno uzvratiti ili zalutati u ishođenju osvete. Nadalje, Allah kaže kako je bolje oprostiti ako to može dovesti do poboljšanja. Poglavlje 49, stih 10 Časnog Kur‘ana, kaže kako bi, ako su dva naroda u ratu, neutralne stranke trebale posredovati između njih i težiti uspostavi mira temeljenog na načelima pravde i jednakosti. U slučaju pomirbe, ako jedna stranka krši uvjete sporazuma i ponovno pribjegne ratovanju, druge bi se zemlje trebale silovito ujediniti protiv agresora dok ne prestane s agresijom. Kada prestane, ostale zemlje također moraju prestati koristiti silu.

Izgradnju održivog mira podupire pravda

Cilj bi uvijek trebao ostati izgradnja održivog mira na kojem se temelji pravda. Ne bi trebala postojati situacija u kojoj će treća strana iskoristiti ranjivost zaraćenih strana prisvajanjem njihovih prava u vlastitu korist. Kad bi se to načelo poštovalo u Ujedinjenim narodima i drugim relevantnim tijelima, sukobi bi se rješavali mnogo mirnije i brže. Međutim, bit će nemoguće ostvariti pravi mir sve dok nacije, izravno ili preko svojih moćnih saveznika, mogu iskoristiti pravo veta. Nažalost, zbog inherentnog nedostatka pravde, čini se da sudbina Ujedinjenih naroda odražava sudbinu njezinog neuspješnog prethodnika Lige naroda. A ako se sustav međunarodnog prava, slab kakav bi mogao biti, potpuno uruši, anarhija i uništavanje koje bi tad uslijedile nadilazile bi naše razumijevanje.

Iako se u svijetu odvija mnogo sukoba, najhitniji i najopasniji su sukobi između Izraela i Hamasa te aktualni rat između Rusije i Ukrajine. Neki ljudi možda vjeruju ili su bili navedeni na misao kako je sukob Izraela i Palestine vjerski rat. Međutim, u stvarnosti se radi o geopolitičkom i teritorijalnom sukobu. Što se tiče rata u Ukrajini, to je vrlo očito geopolitički rat koji se vodi iz teritorijalnih razloga. Čvrsto vjerujem da postoji samo jedan način da se ratovi okončaju: osiguravanjem da pravda prevlada i da se sve nagodbe temelje na pravednosti u suprotnosti na ono što bolje služi interesima vanjskih sila. U protivnom, nema koristi od Ujedinjenih naroda ili međunarodnih zakona, a jedino pravilo koje će imati težinu bit će ono koje izjavljuje „moć čini pravo”.

Kada je riječ o ratu u Ukrajini, Rusija ima pravo veta u Vijeću sigurnosti UN-a, dok Ukrajina zapravo ima pravo veta na temelju svojeg saveza s onim zapadnim nacijama koje imaju stalno članstvo u Vijeću sigurnosti. Kako se sporazum može postići ako obje strane mogu učinkovito ostvariti veto? Zašto bi bilo koja od stranaka bila motivirana ustupiti ako znaju da mogu uložiti veto na bilo koju odluku koja im u potpunosti ne odgovara?

Što se tiče onoga što se događa u Gazi, iako i Izraelci i Palestinci imaju svoje pristaše, pravo veta koristi se samo u korist Izraela od izbijanja sadašnjeg rata prije nekoliko mjeseci. Primjerice, u veljači je 13 od 15 članova Vijeća sigurnosti UN-a glasovalo za trenutačno primirje u Gazi, ali su Sjedinjene Američke Države iskoristile pravo veta i rezolucija je poražena. Kako se mir može uspostaviti kada se stajalište većine tako lako odbaci? To nije pravda, nego odbacivanje demokracije i načela jednakosti.

Islamska učenja naglašavaju superlativnu pravdu

Suprotno tim zakonima koje je stvorio čovjek, islamska učenja naglašavaju pravdu do te mjere da poglavlje 5, stih 9 Časnog Kur‘ana navodi kako neprijateljstvo bilo koje nacije ili naroda nikada ne smije potaknuti nekog da odstupi od puta pravde i pravednosti. Iskazivanje takvog integriteta bliže je pravednosti. Čak će i nereligiozni sigurno prepoznati mudrost i korist prihvaćanja tog prevladavajućeg standarda pravde.

Istovremeno, možda se pitate, ako su islamska učenja onakva kakvim ih opisujem, zašto se često tvrdi da je islam ekstremistička religija. Ta je rasprava posljednjih dana ponovno došla na površinu zbog provokativnih i pogrešnih komentara određenih političara. U tom pogledu treba kategorički biti jasno da su ratovi i bitke koje su vodili Časni Poslanik Muhamed^s.a.v.s. i njegovi ispravno vođeni nasljednici bili u potpunosti obrambeni. Časni Kur‘an dozvolio je muslimanima da se bore samo kao posljednje sredstvo nakon što su ih nemilosrdno napali protivnici islama, obzirom da su bili žrtve godina kontinuiranog progona. To dopuštenje sadržano je u poglavlju 22., stihu 40. Časnog Kur‘ana, u kojem se navodi da onima kojima je nepravedno nametnut rat imaju pravo braniti se jer su oštećeni i žrtve ugnjetavanja i progona.

Štoviše, Časni Kur‘an pojašnjava da je dopuštenje da se uzvrati dano ne samo za obranu islama, već i za obranu svih vjera i zauzimanje načela slobode savjesti i slobode vjerovanja. Tako u kasnijem stihu Allah Svemogući navodi da nije zaustavio prijestupnike, tada bi se uništile crkve, sinagoge, hramovi, džamije i sva druga mjesta štovanja u kojima se spominje Božje ime. Stoga je muslimanima zapovjeđeno braniti i štititi sve vjere i mjesta bogoslužja, a ne nanijeti im bilo kakvu štetu.

Islamska pravila ratovanja su pouka za suvremeni svijet

Nadalje, gdje god su bili ispunjeni uvjeti za obrambene ratove, muslimanske vojske bile su uređene prema strogim pravilima vojnog angažmana koje je dao Časni Poslanik Islama^s.a.v.s.. Kao prvo, izjavio je da se nikada ne smije boriti kako bi se ispunili osobni ili stvarni interesi, osvojile zemlje ili ustanovila nadmoć nad drugima. Umjesto toga, muslimanima je dozvoljena borba samo ako se vodi rat protiv njih. U slučaju rata, drugi bi se narodi trebali ujediniti kako bi zaustavili agresora. Nakon što agresor prestane koristiti silu, ostali bi narodi trebali odmah okončati rat i težiti uspostavi trajnog mira. Osim toga, Časni Poslanik Muhamed^s.a.v.s. strogo je zabranio napade na civile, što je učestala pojava suvremenih ratova. Nadalje, uputio je muslimane da osiguraju da opseg rata ostane što je više moguće ograničen. Trebalo je izbjegavati sve oblike eskalacije ili širenja rata, kako u smislu teritorija tako i u smislu sredstava.

Islam također podučava kako, ukoliko protivnik ne koristi mjesto štovanja kao vojnu bazu, nije dozvoljeno kršiti svetost mjesta štovanja borbom unutar njega ili čak blizu njega. Strogo je zabranjeno srušiti ili oskvrnuti mjesta štovanja protivnika. Nadalje, Časni Poslanik Muhamed^s.a.v.s. zabranio je ranije uobičajenu praksu sakaćenja tijela neprijateljskih vojnika i uputio da se prema njihovim tijelima postupa s oprezom i poštovanjem. Također je poučavao da u ratovanju nije dozvoljen nikakav oblik obmane. Kao što je već istaknuto, žene, djeca, starije osobe i drugi nedužni civili nikada nisu bili meta napada. Isto tako, svećenicima, rabinima ili drugim vjerskim vođama nije trebalo nanositi štetu niti ih se trebalo spriječiti u izvršavanju njihovih vjerskih dužnosti.
Časni Poslanik Islama^s.a.v.s. također je zabranio muslimanskim vojnicima nanošenje bilo kakvog oblika terora ili straha u široj javnosti tijekom ratova. Doista, prema svim neborcima i civilima trebalo se postupati ljubazno, a protiv njih nije trebala biti počinjena nikakva nepravda. Osim toga, poručio je da muslimanske vojske ne bi smjele stvarati baze ili kampove u gradovima ili područjima gdje bi izazvale anksioznost ili nelagodu običnim civilima. Rekao je da tijekom bitke vojnici ne bi smjeli napasti svoje protivnike ciljajući im lica i da bi im trebali nanijeti najmanju moguću štetu i nevolju. Ako su uhvaćeni ratni zatočenici, ne bi trebali biti odvojeni od svojih rođaka ako su i oni bili zatvoreni. Osim toga, trebalo je uložiti sve napore kako bi ratnim zatočenicima bilo udobno, u mjeri u kojoj bi njihova udobnost i potrebe trebali biti prioritet nad onima u kojima se nalaze vojnici koji su ih zarobili. Ako je musliman kriv za bilo kakav oblik okrutnosti ili grubosti prema ratnom zatočeniku, zatočenika su trebali odmah osloboditi kako bi se iskupili.

Još jedna uputa Časnog Poslanika Muhameda^s.a.v.s. bila je da se predstav­nici ili izaslanstva drugih naroda drže u visokom poštovanju, a svaku grešku ili neprijaznost s njihove strane treba ignorirati u interesu mira i sklada.

To su osnovna islamska pravila rata, i Časni Poslanik^s.a.v.s. je rekao da ako musliman krši ta načela ukazuje da se ne bori za pravdu; umjesto toga, bori se nanijeti okrutnost iz vlastitog interesa. Bez sumnje, svaka muslimanska nacija i vlada moraju se pridržavati tih islamskih učenja. Ostavljajući vjeru po strani, također vjerujem da ako nemuslimanske nacije usvoje ta načela, tada čak i u slučaju ratova, oni ne bi doveli do tako duboko ukorijenjenih neprijateljstava koja ustraju generacijama. Dakle, sve zemlje uključene u ratovanje, bilo da su to zapadne zemlje, one koje nose neprijateljstvo za islamski svijet, ili muslimanske zemlje, trebale bi priznati da se mir može uspostaviti samo ako djeluju u skladu s načelima ratovanja i rješavanja sukoba. U suprotnom, nalazimo se na vrhuncu katastrofalnog svjetskog rata koji će nesumnjivo dovesti do ogromnih razaranja i pokolja koji su daleko izvan naše mašte.

Spoznaje zapadnih akademika

Kao što sam ranije rekao, mnogi ljudi sada dolaze do istog zaključka. Na primjer, profesor Jeffrey Sachs, ugledni ekonomist sa Sveučilišta Columbia, piše: „svijet je na rubu nuklearne katastrofe, uvelike zbog neuspjeha zapadnih političkih vođa da budu iskreni o uzrocima eskalacije globalnih sukoba.“ nastavlja, „neumorna zapadnjačka priča da je Zapad plemenit, dok su Rusija i Kina zlo je prostodušna i izvanredno opasna. To je pokušaj manipuliranja javnim mnijenjem kako se ne bi bavilo vrlo stvarnom i hitnom diplomacijom.“ Profesor Sachs nastavlja: „Prije svega, u ovom trenutku iznimne opasnosti europski čelnici trebali bi težiti pravom izvoru europske sigurnosti: ne američka hegemonija, već europski sigurnosni aranžmani koji poštuju legitimne sigurnosne interese svih europskih zemalja, svakako uključujući Ukrajinu, ali i Rusiju, koja se i dalje protivi proširenju NATO-a na Crno more. Diplomacija, a ne vojna eskalacija, pravi je put prema europskoj i globalnoj sigurnosti.“^[1]

Nadalje, mnogo se toga pisalo ili govorilo o aktualnom ratu Izraela i Hamasa i teškoj humanitarnoj situaciji u Gazi koja se pogoršava do današnjeg dana. Primjerice, u nedavnom intervjuu američki senator Bernie Sanders, koji je i sam Židov, oštro je osudio postupke izraelske vlade. Rekao je: „Ono što Netanyahu i njegova desničarska vlada trenutno čine Palestincima u Gazi, neopisivo je. Gledamo 25-26 tisuća ljudi koji su već ubijeni (broj žrtava u vrijeme intervjua, sada je ta brojka nadmašena), od kojih su dvije trećine žene i djeca, ozlijeđeno je 65.000 ljudi. Gledamo kako je 70 posto stambenih jedinica u Gazi oštećeno ili uništeno. Gledate 1.8 milijuna ljudi koji su izvučeni iz svojih domova, Bog zna kamo idu.“ Senator Sanders nastavio je govoriti: „Trenutačno, i nadam se da svi ovo čuju, gledate na mogućnost da stotine tisuća djece gladuje do smrti, a mi u Sjedinjenim Američkim državama, kroz našu financijsku potporu Izraela, suučesnici smo u onome što se događa i neka sam proklet ako ću dati još dati i pet centi vladi Netanyahua kako bi nastavio ovaj rat protiv palestinskog naroda.”^[2]

Upitan može li se i kako postići rješenje na Bliskom istoku, senator Sanders je rekao: „Povijest regije je užasna. Odnosi se na holokaust 6 milijuna Židova, bavi se premještanjem stotina tisuća Palestinaca iz svojih domova, ali na kraju dana palestinski narod ima pravo na vlastitu domovinu. Dakle, govorimo o dvodržavnom rješenju.“

Uz dvije osobe koje sam citirao, mnogi drugi komentatori sada dolaze do istog zaključka o kritičnom stanju svijeta na koje sam dugo upozoravao. Ne zauzimam nikakvo zadovoljstvo u tome; umjesto toga, svim srcem se nadam i molim da prije nego bude prekasno svijetom zavlada razum koji će zaustaviti muke i ratove koji se događaju u svijetu. Dakako, smatram da bi trebalo doći do potpunog primirja između Izraela i Hamasa ili Palestine, kao i u ratu između Rusije i Ukrajine. Nakon toga, umjesto poticanja svojih saveznika na daljnje ratovanje, svi članovi međunarodne zajednice trebali bi dati prednost osiguravanju pojačanih napora za pomoć onima kojima je očajnički potrebna i usredotočiti se na postizanje trajnog i mirnog rješenja. Ako, umjesto toga, stojimo uz ratove i pustimo ih da dodatno eskaliraju, izgubit će se nebrojeno više nevinih života, i zasigurno, povijest će nas suditi s prijezirom kao autore vlastitog uništenja i bijede.

Spašavanje budućih generacija

Zaključno, ako želimo spasiti buduće generacije od rođenja sa zloćudnim učincima zračenja uzrokovanog nuklearnim ratovanjem, i želju da ih se spasi od oskudice i očaja i ako se želimo spasiti od prokletstva i žalosti nuklearnog rata, moramo djelovati žurno i mudro. Politički čelnici i oni koji imaju pristup kreatorima politika moraju zauzeti dugoročno stajalište o tome što je u najboljem interesu čovječanstva, a ne biti zaslijepljeni sebičnom željom da se ostvari njihova superiornost nad drugima. Svi se moramo ujediniti, ostavljajući po strani nacionalne, političke i druge interese za opće dobro čovječanstva i osigurati da iza sebe ostavimo prosperitetan svijet za naše buduće generacije. Potreba je vremena da sve svoje energije i napore usmjerimo na uspostavu istinskog mira kako bismo mogli živjeti u svijetu nade i blagostanja, a ne u svijetu definiranom nejednakošću, mržnjom i krvoprolićem.

Ovim riječima iskreno zahvaljujem svim našim gostima što su nam se ove večeri pridružili i slušali ono što sam morao reći. Ispričavam se što sam dugo govorio, ali osjećao sam da je to potrebno, s obzirom na nesigurno stanje svijeta. Hvala vam, i još jednom, izražavam iskreno poštovanje svima vama. Hvala vam puno.“